8. ZAKLjUČAK

SVETI IGNjATIJE BRJANČANINOV
ASKETSKI OGLEDI

SLOVO O STANjIMA ČOVJEĆIJE PRIRODE U POGLEDU DOBRA I ZLA

8. ZAKLjUČAK

Izlozio sam, shodno svojim oskudnim snagama, stanje po pitanju odnosa dobra i zla covecije prirode nakon stvaranja, nakon pada i nakon njenog iskupljenja. No kome da se obratim u zakljucku ovog ubogog slova? Slovo izoblicava moje sopstvene nedostatke, i zato se obracam samom sebi kratkom poukom, kojom se obicno zavrsava svako slovo. Tu kratku pouku uzecu od svetih otaca. Ako ko od mojih bliznjih bude smatrao da ona prilici i njemu, neka je prihvati sa ljubavlju. “Rece da si”, govori Teolipt Filadelfijski, “onu blagorodnost koju si na krstenju primio od blagodati dragovoljno odbacio strastima u svet; sada si pozeleo da tu blagorodnost vaspostavis dobrom voljom; takvu zelju dokazao si delom, to jest time sto si dosao u sveto uciliste, obukao se u casne odezde pokajanja i dao obecanje da ces smirenog duha prebivati u manastiru do same smrti. Sklopio si sa Bogom drugi zavet. Prvi je bio ucinjen prilikom ulaska u ovaj zivot; drugi je ucinjen kada si poceo da se priblizavas kraju ovog zivota. Tada te je Hristos primio radi poboznosti; sada si se pridruzio Hristu pokajanjem. Tada si dobio blagodat, sada si ispovedio dut. Tada si bio dete, i nisi osetio dostojanstvo koje ti je dato, ali si kasnije, cim si sazreo, poznao velicinu dara, a tvoja usta su zatvorena (za samoopravdavanje); sada imas prilicno razvijeno poznanje i shvatas znacaj obecanja. Pazi da ne prenebregnes i ovo obecanje (pokajanja); pazi da ne budes odbacen i gurnut, kao kakav potpuno razbijeni sasud, u tamu najkrajnju, gde se cuje plac i skrgut zuba.[1] Osim puta pokajanja nema druge staze koja vraca spasenju.”[2] Zato, kako veli Duh Sveti: Danas, ako glas njegov cujete, nemojte da budu tvrdokorna srca vasa kao prilikom ogorcenja u dan kusanja u pustinji, gdje me iskusavase ocevi vasi, ispitivase me a gledali su djela moja cetrdeset godina. Zato se razgnjevih na pokoljenje ono, i rekoh: svagda lutaju srcem, a sami ne poznase puteva mojih; zato se zakleh u gnjevu svojemu da nece uci u pocinak moj. Pazite, braco, da ne bude nekome od vas zlo srce nevjerovanja, odstupanjem od Boga zivoga; nego bodrite jedan drugoga svaki dan, dokle hod to “danas” traje, da koji od vas ne postane tvrdokoran obmanom grijeha. Jer smo postali zajednicari Hristovi, samo ako prvobitnu vjeru[3] do kraja cvrsto odrzimo.[4] Imajuci, dakle, Prvosvestenika velikoga, koji je prosao nebesa, Isusa Sina Bozijega, treba da se drzimo cvrsto vjere koju ispovijedamo. Jer nemamo prvosvestenika koji ne bi mogao sastradati nemocima nasim, nego Prvosvestenika koji je u svemu kusan kao i mi, ali bez grijeha. Stoga pristupajmo smjelo prijestolu blagodati, da primimo milost i nadjemo blagodat za blagovremenu pomoc.[5] Amin.


NAPOMENE:

1. Mt 22, 13.

2. Sveti Teolipt, mitropolit filadelfijski, Slovo o skrivenom delanju, Dobrotoljublje, tom 2.

3. Prvobitnom verom, to jest zalogom zaveta sa Bogom, ovde se smatra blagodat krstenja, koja je, kao zrno gorusicno, zasadjena u nas prilikom spajanja sa Hristom. Dar blagodati se cuva tako sto se razvija: Koji ne sabira sa mnom, rasipa (Lk 11,23), rekao je Gospod.

4. Jev 3, 7-14.

5. Jev 4, 14-16

%d bloggers like this: