O JEVANĐELSKIM BLAŽENSTVIMA

SVETI IGNjATIJE BRJANČANINOV
ASKETSKI OGLEDI

O JEVANĐELSKIM BLAŽENSTVIMA[1]

Ispunjenje jevandjelskih zapovesti stvara u dusi osecanja tudja paloj prirodi, koja nisu po njenim zakonima. Sto je rodjeno od Duha, duh je;[2] a posto Hristove zapovesti jesu Duh,[3] onda i osecanja koja one proizvode moraju biti duhovna.

Koje osecanje prvo nastaje u dusi od ispunjenja jevandjelskih zapovesti? Siromastvo duhom.

Cim hriscanin pozeli da u svojim delatnostima, spoljasnjim i unutrasnjim, izvrsava jevandjelske zapovesti, on uvidja da je njegova priroda ozledjena, da ustaje protiv Jevandjelja i da mu se uporno suprotstavlja.

Hriscanin pri svetlosti Jevandjelja vidi u sebi pad covecanstva.

To vidjenje prirodno radja smerno misljenje o sebi, nazvano u Jevandjelju siromastvo duhom.[4]

Siromastvo duhom je blazenstvo, prvo u jevandjelskom poretku, prvo u poretku duhovnog napredovanja, prvo duhovno stanje, prvi stepenik na lestvici blazenstava.

Svako osecanje i stanje svojstveno obnovljenoj prirodi nuzno cini i blazenstvo, jer predstavlja projavu u dusi Carstva nebeskog, zalog spasenja, predosecanje vecnog blazenstva.

O siromastvu duhom sveti David je rekao: Zrtvaje Bogu duh skrusen; srce skruseno i unizeno Bog nece odbaciti.[5]

Siromastvo duhom je so za sve duhovne zrtve i svespaljenice. Ako one nisu posoljene tom solju, Bog ih ne prima.

Vidjenje svog pada vec je blazenstvo za palog coveka.

Ako vidis svoj pad, ti si sposoban da priznas neophodnost spasenja, Spasitelja – sposoban si da zivom verom poverujes u Jevandjelje. Takvo stanje dar je blagodati, dejstvo blagodati, njen plod, stoga i blazenstvo.

Siromasnome je svojstveno da se zalosti zbog siromastva svoga.

Siromastvo duhom radja blazenstvo koje sledi za njim: plac.

Plac je pobozna zalost verne duse koja gleda u ogledalo Jevandjelja i vidi u tom ogledalu bezbrojne mrlje svoga greha.

Takva dusa pere svoje mrlje svetom vodom – suzama; orise mrlje svetom zaloscu.

Neiskazana uteha, neiskazana lakoca izliva se u srce posle prolivanja spasonosnih suza zbog grehova, zbog pada – suza koje nastaju zbog osecanja siromastva duhom.

Ako ovde, na zemlji, pobozni plac donosi takvu, ni sa cim uporedivu duhovnu utehu, kakvo ce tek blazenstvo on pripremiti u buducem veku?

O onima koji pobozno placu Hristos je rekao: Blazeni koji placu.[6]

Ucinio si greh? Prolij suze.

Ako si zauzet dubokim razmatranjem samog sebe, ako vidis da si opoganio sebe nebrojenim gresima, ako priznajes da si dostojan vecnih muka, i vec sebe oplakujes kao osudjenika na vecne muke, onda ti malo vidis ili uopste ne vidis nedostatke u bliznjem, lako prastas one nedostatke koje vidis, rado, od srca prastas sve uvrede i ponizavanja.

Stanje duse u kome su iz nje uklonjeni gnev, mrznja, zlopamcenje i osudjivanje jeste novo blazenstvo: ime mu je krotost.

Blazeni krotki – objavio je Spasitelj – jer ce naslijediti zemlju.[7]

Kakva je to zemlja?… Posle covekovog pada, Bog je nazvao zemljom Adama, a u Adamu je nazvao zemljom i mene: Prah si i u prah ces se vratiti.[8]

Posto sam zemlja, ja sam ujedno lisen i vlasti nad tom zemljom: otimaju je od mene razne strasti, narocito luuti gnev, kome se, protivno mojoj volji, strasno predajem; lisen sam celokupne vlasti nad sobom. Krotost mi vraca tu vlast, omogucuje mi da vladam mojim nasledjem, mojom zemljom, samim sobom, mojim telom, mojom krvlju, mojim porivima. Krotki ce naslediti zemlju, i uzivace u mnostvu mira.[9]

Kad ponovo ovladam zemljom, pocinjem da zelim nebo: ulazim u novo stanje, koje blagodat uredjuje za mene, u novo blazenstvo, postajem gladan i zedan pravde[10] Bozije, a ne besadrzajne covecije pravde.

Bozanska pravda otkrila se covecanstvu u Bozijoj milosti, i zapovedila nam da postanemo slicni Bogu posredstvom savrsene milosti,[11] ne nekom drugom vrlinom.

Milost nikoga ne osudjuje, voli neprijatelje, daje zivot za prijatelje, cini coveka slicnim Bogu.

To stanje je opet blazenstvo.[12]

Srce puno milosti ne moze imati nikakve pomisli o zlu; sve njegove pomisli su blagost.

To srce u kome se razvija samo dobro jeste cisto srce, sposobno da vidi Boga. Blazeni cistim srcem, jer ce Boga vidjeti.[13]

“Sta znaci: cisto srce?” – upitali su jednog velikog ucitelja monaha. On je odgovorio: “Srce koje, kao i samog Boga, pokrece bezmerno osecanje milosti prema svemu stvorenome.”[14]

U cisto srce silazi mir Boziji, sjedinjuje do tada razdvojene um, dusu i telo, presazdaje coveka, cini ga potomkom Novog Adama.

Mir Boziji je cilj zivota svetitelja Bozijih: posredstvom svetog mira hriscanin se, presavsi polje pokajanja, miri sa Bogom, sa svim okolnostima, sa svim bliznjima, sa samim sobom; on postaje sin Boziji po blagodati.[15]

Mir Boziji uvek prati ocito prisustvo Svetog Duha u coveku; tacnije, mir Boziji je ucinak, plod Svetog Duha.

Ako nalazis u sebi mir Boziji, onda si sposoban za preostala blazenstva: za dobrodusno trpljenje, za radosno trpljenje sramocenja, kleveta, izgnanstava i ostalih nevolja.

Ako nalazis mir Boziji, onda se ne plasis spoljasnjih talasa: na vagi tvog srca blagodatna uteha unistila je svu vrednost zemaljski velikog i sladosnog, svu tezinu zemaljskih nevolja i gorcina.

Razgledaj velicanstvenu duhovnu lestvicu jevandjelskih blazenstava, razgledaj svaki stupanj. Dobro je biti na visini te lestvice; no uistinu je blazen i onaj koji se nalazi makar na prvom stepeniku.

Na toj lestvici skokovi nisu moguci: neizostavno se mora prelaziti sa stepenika na stepenik.

Bozija blagodat vodi po njima: ona uzvodi coveka na sledeci stepenik, ali ne onda kada on udostoji sebe toga, nego kada ona smatra da je dostojan.

Dostojni uzvisenja su smireni.

Ne cini sam sebi blazenstva: gorda i glupa uobrazenost moze da nacini za coveka takvo blazenstvo, i ono ce te celog zivota obmanjivati, lagati – lisiti istinskog blaga na zemlji i na nebu.

Isti siromastvo duhom. Dozvoljeno je i hvale vredno da istes to blazenstvo. Ono je osnova, donosilac svih ostalih blazenstava. Kada se ta osnova zaljulja, tada se i onaj sa najviseg stepenika duhovnog napredovanja survava, cesto razbija i gine.

Siromastvo duhom se zadobija izucavanjem Jevandjelja, ispunjavanjem njegovih zapovesti, sravnjivanjem svojih dejstava i svojstava sa jevandjelskim zapovestima, primoravanjem svog srca na velikodusno podnosenje uvreda, prekorevanjem samog sebe, molitvom za dobijanje skrusenog i smirenog srca.

Gorde molitve Bog odbacuje, nepotrebne ne ispunjava – no kada delo Njegovo moli od Njega dar sustinski koristan i neophodan, On taj dar salje iz svojih riznica u kojima nema oskudice.

Siromastvo duhom je sustinski koristan, coveku preko potrebni duhovni dar od Boga. Amin.


NAPOMENE:

1. Preuzeto iz otackih dela, prvenstveno iz prve knjige svetog mucenika Petra Damaskina, Dobrotoljublje, tom 3.

2. Jn 3, 6.

3. Jn 6, 63.

4. Mt 5, 3.

5. Ps 50, 19.

6. Mt 5, 4.

7. Mt 5, 5.

8. Post 3,19.

9. Ps 36,11.

10. Mt 5, 6.

11. Mt 5,48.

12. Mt 5, 7.

13. Mt 5, 8.

14. Prepodobni Isak Sirijski, Slovo 48.

15. Mt 5, 9.

Published in: on Listopad 21, 2008 at 4:00 am  Komentari isključeni za O JEVANĐELSKIM BLAŽENSTVIMA  
Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,
%d bloggers like this: