O LIKU I OBLIČJU BOŽIJEM U ČOVJEKU

SVETI IGNjATIJE BRJANČANINOV
ASKETSKI OGLEDI

O LIKU I OBLIČJU BOŽIJEM U ČOVJEKU

Da nacinimo covjeka po svojemu oblicju[1] – tajanstveno se savetovao u samom sebi i sa samim sobom Bog Trojica pre stvaranja coveka.

Covek je lik i oblicje Boga. Bog, nepristupan u svojoj velicini i visi od svakog lika, pokazao je svoj lik u coveku, pokazao je svoj lik u jasnosti i slavi. Tako sunce pokazuje svoj lik u smirenoj kapljici vode. Covekova sustina, njegova najvisa sila, kojom se razlikuje od svih zivih bica na zemlji, kojom je ravan andjelima, dakle njegov duh, jeste lik Boziji. Covekov neporocni duh je oblicje Boga, a Bog, nacrtavsi svemogucom desnicom svoje oblicje na coveku, ostaje izvan svakog oblicja i poredjenja.

Kako je divno i puno raznolikog dostojanstva i raznolike lepote to bice zvano covek?!

Radi njega je Sazdatelj sazdao svu vidljivu prirodu; sva je ona odredjena da sluzi njemu, sva je ona njegova cudesna okolina.

Kada je Sazdatelj izvlacio sva ostala stvorenja iz nistavila u bice, bilo mu je dovoljno to sto je izgovarao svoju svemogucu zapovest. A kada je zazeleo da dovrsi delo sveta stvaranjem najlepseg, najsavrsenijeg dela, On se pre tog stvaranja savetovao.

Neizmerna materija, nesaglediva i neizracunljivo mnogolika, stvorena pre coveka, bila je – reci cemo odredjeno i sa pravom – pripremno stvaranje.

Tako zemaljski car uredjuje i ukrasava velelepni stan da bi u njega stavio svoj lik.

Car nad carevima i Bog nad bogovima priprema svu vidljivu prirodu, sve sto ide uz nju, svu nama vidljivu cudesnu lepotu. Zatim u taj stan stavlja, kao krajnji uzrok svega, svoj lik.

Kada je zavrsio svet, a pre stvaranja coveka, Bog je pogledao to sto je stvorio i nasao je da je dobro: I vidje Bog da je dobro.[2]

Nakon stvaranja coveka, Bog je opet pogledao sve sto je stvorio i nasao je da je njegova tvorevina divna, potpuna, savrsena: Pogleda Bog sve sto je stvorio, i gle, dobro bjese veoma.[3]

Covece, pokazi svoje dostojanstvo!

Pogledaj livade i njive, velike reke, beskrajna mora, raskosno drvece, sve zveri i zivotinje na zemlji, sve zveri i ribe u vodi, pogledaj zvezde, mesec, sunce, nebo: sve to je radi tebe, sve je odredjeno da tebi sluzi.

Osim sveta kojeg vidimo, postoji i svet nevidljiv telesnim ocima, nesravnjivo bolji i lepsi od vidljivog. I nevidljivi svet je radi coveka.

Kakvo je samo postovanje Gospod ukazao svome liku! Kakvo mu je samo uzviseno odredjenje predodredio! Vidljivi svet je samo pripremno predvorje koje vodi u stan Boziji, nesravnjivo lepsi i prostraniji. Ovde se, kao u predvorju, lik Boziji mora ukrasiti zavrsnim crtama i bojama da bi postao u najvecoj mogucoj meri slican svom svesvetom, svesavrsenom Izvorniku, da bi u lepoti i otmenosti te slicnosti usao u onu odaju u kojoj Izvornik prisustvuje nepojmljivo, kao da ogranicava svoju neogranicenost da bi pokazao sebe svojim voljenim, razumnim bicima.

Lik Boga Trojice je covek trojica.

Tri lica u coveku trojici su tri sile njegovog duha, tri projave njegovog postojanja. Nase misli i duhovna osecanja pokazuju postojanje uma, no on, tako ocigledan u svim oblicima svog ispoljavanja, ujedno ostaje potpuno nevidljiv i nedokuciv.

Sveto pismo i dela svetih otaca ponekad nazivaju dusu i duhom, a ponekad duhom nazivaju zasebnu silu duse. Tu silu duse oci nazivaju slovesnoscu ili silom slovesnosti.

Dele je na tri pojedinacne sile: um, misao ili rec, i duh. Umom oni nazivaju sam izvor, sam pocetak misli i duhovnih osecanja. Duhom, u tom posebnom znacenju, nazivaju sposobnost duhovnog osecanja. Neretko se u otackim delima slovesna sila, ili duh, naziva umom; neretko se umovima nazivaju stvoreni duhovi. Celina dobija ime na osnovu svog glavnog dela.

Sama sustina nase duse je lik Boziji. I nakon pada u greh dusa ostaje lik Boziji! I gresna dusa, bacena u plamen pakla, u samom plamenu pakla, ostaje lik Boziji! Tako uce sveti oci.[4]

Sveta Crkva peva u svojim pesmama: “Slika sam neizrecive Tvoje slave iako nosim rane grehova.”[5]

Nas um je lik Oca; nasa rec (neizgovorenu rec obicno nazivamo mislju) je lik Sina; duh je lik Svetog Duha.

Kao sto u Trojici tri lica nesliveno i nerazdeljivo cine jedno Bozije bice, tako u coveku trojici tri lica cine jedno bice, ne mesajuci se medjusobno, ne slivajuci se u jedno bice, ne razdeljujuci se na tri bica.

Nas um je rodio i ne prestaje da radja misao; rodjena misao ne prestaje da se opet radja, i ujedno ostaje rodjena, skrivena u umu.

Um ne moze da postoji bez misli, a ni misao bez uma. Pocetak uma je neizostavno i pocetak misli, postojanje uma neizostavno je i postojanje misli.

Isto tako nas duh ishodi od uma i potpomaze misao. Upravo zato svaka misao ima svoj duh, svaki nacin misljenja ima svoj zasebni duh, svaka knjiga ima svoj sopstveni duh.

Nema misli bez duha; postojanje misli neizbezno prati postojanje duha. U postojanju jednog i drugog ocituje se postojanje uma.

Sta je covekov duh? Ukupnost osecanja srca koja pripadaju slovesnoj i besmrtnoj dusi, tudjih dusama zivotinja i zveri.

Covekovo srce se razlikuje od srca zivotinja svojim duhom. Srca zivotinja imaju osecanja koja zavise od krvi i nerava, ali nemaju duhovno osecanje – onu crtu Bozijeg lika koju ima jedino covek.

Covekova moralna sila je njegov duh.

Nas um, rec i duh, po jednovremenosti svog pocetka i po svojim uzajamnim odnosima, samo su lik Oca, i Sina, i Svetog Duha, savecnih, sabespocetnih, jednakih po casti, istovrsnih po prirodi.

Koje vidio mene, vidio je Oca – objavio je Sin: ja samu Ocu i Otac je u meni.[6] Isto se moze reci i za coveciji um i za njegovu misao: um, nevidljiv sam po sebi, otkriva se u misli; ako si upoznao misao, upoznao si um koji je proizveo tu misao.

Gospod je nazvao Svetog Duha Silom s visine,[7] Duhom Istine;[8] Istina je Sin. Svojstvo sile ima i coveciji duh; on je i duh covekovih misli, bile one istinite ili lazne. On se projavljuje i u tajnim kretnjama srca, i u misljenju, i u svemu sto covek cini. Kroz covekov duh otkrivaju se i njegov um i misljenje; duh svakog postupka otkriva misao kojom se covek rukovodi u svom postupku.

Milostivi Gospod je ukrasio svoj lik i svojim oblicjem. Lik Boziji je sama sustina duse; oblicje su svojstva duse.

Novostvoreni lik Boziji – covek – slicno Bogu, bio je beskonacan, premudar, dobar, cist, nepropadljiv, svet, dalek od svake gresne strasti, svake gresne pomisli i osecanja.

Vesti umetnik prvo slika formu, crte onog lika sa koga skida portret. A kad tacno prikaze te crte, on daje liku, samom odelu boju i kolorit originala, i time usavrsava slicnost. Kada je Bog stvorio svoj lik, On ga je ukrasio svojim oblicjem; liku Bozijem je svojstveno da ima po svemu slicnost sa Bogom. U protivnom, lik bi bio manjkav, nedostojan Boga, ne bi ispunjavao svoje odredjenje, ne bi odgovarao svom odredjenju.

Avaj! Avaj! Placite nebesa! Placi sunce, placite sve zvezde, placi zemljo, placite sva bica nebeska i zemaljska! Placi sva prirodo! Placite sveti andjeli! Ridajte gorko, neutesno! Obucite se, kao u odelo, u duboku zalost! Desila se nesreca, nesreca, potpuno dostojna da se nazove nesrecom: lik Boziji je pao.

Lik Boziji je uzivao postovanje neogranicene vlasti Boga kao jarki, zivi cvet Bozijeg oblicja, a onda ga je sablaznio vec pali andjeo, i on se, mracan, predao misli i duhu oca lazi i svake zlobe. Predao se tako sto se odvojio od volje Bozije. Time je odagnao od sebe Duha Bozijega, izopacio Bozije oblicje, sam lik ucinio nepotrebnim.

Nesrece pada propovednik je prikazao zivo i tacno: Sto je krivo ne moze se ispraviti, i nedostaci ne mogu se izbrojiti.[9]

Rastrojstvo lika i oblicja svako moze lako da opazi u sebi. Lepotu oblicja, koju cine sve vrline zajedno, oskrnavile su mracne i smrdljive strasti. Crte lika izgubile su svoju pravilnost, svoj uzajamni sklad: misao i duh bore se medjusobno, nece vise da slusaju um, ustaju protiv njega. On sam je u neprestanoj nedoumici, u strasnoj pomracenosti, koja zaklanja od njega Boga i sveti, nepogresivi put prema Bogu.

Uzasno mucenje prati rastrojstvo lika i oblicja Bozijeg. Ako covek bude pazljivo, u samovanju, dugo i stalno gledao u sebe, uverice se da to mucenje ne prestaje, da se pronalazi i skriva, zavisno od toga da li ga rasejanost ublazava malo ili mnogo.

Covece! Tvoja rasejanost i tvoja uveseljavanja samo pokazuju u tebi prisutnu muku. Trazis da je zaglusis casom bucnih zabava i neprekidne rasejanosti. Nesrecnice! Cim naidje trenutak trezvenosti, ti se osvedocavas da muka koju si nastojao da unistis rasejanoscu zivi u tebi. Rasejanost je njena hrana, sredstvo za jacanje: odahnuvsi u seni rasejanosti, muka se budi sa novim snagama. Ona je u samom coveku zivo svedocanstvo koje mu svedoci da je pao.

Tim pecatom, tim svedocanstvom pada obelezeno je covekovo telo. Od samog svog rodjenja ono je u neprijateljstvu, u borbi protiv svega sto ga okruzuje, i sa samom dusom koja zivi u njemu. Sve stihije nasrcu na njega; napokon, iscrpljeno unutrasnjim i spoljasnjim bitkama, pogadjano bolestima, pritisnuto staroscu, ono pada na kosu smrti, iako je stvoreno besmrtno, i rasipa se u prah.

I opet se pojavljuje velicina Bozijeg lika! Ona se javlja u samom njegovom padu, u nacinu na koji je covek izvucen iz pada. Jednim od svojih lica Bog je primio na sebe svoj lik: postao je covek, i sobom izvukao coveka iz pada, vaspostavio ga u prethodnoj slavi, poveo prema slavi, nesravnjivo visoj od one koja mu je bila data pri stvaranju. Pravedan je Gospod u svojoj milosti. Prilikom iskupljenja On je svoj lik proslavio vise nego prilikom stvaranja: covek nije sam sebi izmislio pad, izmislio ga je pali andjeo, kojeg je primamila u pad zavist, obmanulo zlo, prikriveno maskom dobra.

Sva lica Boga Trojice ucestvuju u delu ocovecenja, svako u svojstvu svog lica. Otac ostaje Onaj koji je rodio i radja, Sin se radja, Sveti Duh dejstvuje.

I ovde se opet vidi kakav je tacno lik Bogocoveka. Sin prima covestvo; kroz Sina sav Bog Trojica stupa u opstenje sa covecanstvom. Da bi se prenela ljudima, nasa misao se zaodeva u zvukove: nematerijalna, povezuje se sa materijom; posredstvom nje ulazi u opstenje duh, javlja se um.

Ovaplotila se Rec Bozija, Bozija Istina – Sin je postao covek. Istina je ispravila, ocistila nasu misao; nas duh je postao sposoban za zajednicarenje sa Svetim Duhom. Sveti Duh je oziveo nas vecnom smrcu umrtvljeni duh. Tada je um stupio u poznanje i vidjenje Oca.

Coveka trojicu isceljuje Bog Trojica: Rec isceljuje misao, prevodi je iz lazi, iz samoobmane, u istinu; Sveti Duh ozivotvorava duh, prevodi ga iz telesnih i dusevnih osecanja u duhovna osecanja; umu se javlja Otac, i um postaje um Boziji. A mi imamo um Hristov[10] – govori apostol.

Do silaska Svetog Duha covek je bio mrtav duhom, i zato je trazio: Gospode, pokazi nam Oca.[11] A kada je primio Duha usinovljenja i osetio svoje sinovstvo, i oziveo duhom radi Boga i spasenja, od dejstva Svetog Duha, on se obraca Ocu kao onome kojeg zna, kao Ocu: Ava, Oce![12]

U vodi krstenja vaspostavlja se pali lik, covek se radja za vecni zivot vodom i duhom. Duh, koji je odstupio od coveka prilikom njegovog pada, od sada prisustvuje zajedno sa covekom u njegovom zemaljskom zivotu, pri tome pokajanjem isceljuje ozlede koje greh nanosi coveku posle krstenja, i tako, posredstvom pokajanja, spasenje cini mogucim do poslednjeg izdisaja.

Na krstenju Duh vaspostavlja i lik Boziji i lepotu Bozijeg oblicja. Ona se umnozava i usavrsava ispunjavanjem jevandjelskih zapovesti. Obrazac te lepote, punoca te lepote je Bogocovek, Gospod nas Isus Hristos.

Ugledajte se na mene, kao i ja na Hrista,[13] objavljuje apostol i poziva vernike da u sebi obnove i usavrse Bozije oblicje, i ukazuje na Sveti Obrazac savrsenstva novih ljudi, presazdanih, obnovljenih iskupljenjem. Obucite se u Gospoda Isusa Hrista.[14]

Pri iskupljenju svog lika – coveka, Bog Trojica je dao takvu mogucnost napredovanja u usavrsavanju oblicja da oblicje prelazi u novo stanje pri sjedinjenju lika sa Izvornikom, ubogog bica sa njegovim svesavrsenim Tvorcem.

Divan je, cudesan lik Boziji, taj lik iz koga svetli, dejstvuje Bog! Senka apostola Petra je isceljivala! Neki covek slagao pred njim i najednom se srusio mrtav jer je slagao pred Bogom! Ubrusi i povezi oko glave apostola Pavla cinili su cuda! Kosti proroka Jeliseja vaskrsle su mrtvaca cije je telo – zbog brzine pogrebnika, preplasenih pred neprijateljem koji je dolazio – dotaklo u grobu davno pokopane kosti duhonosca!

Najblize oblicje, sjedinjenje, covek dobija, i po dobijanju cuva tako sto obitava u jevandjelskim zapovestima. Ostanite u meni – zapoveda Spasitelj svojim ucenicima – i ja cu u vama. Ja sam cokot, a vi loze. Ko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogi plod.[15]

Blazeno sjedinjenje hriscanin dobija kada se ciste savesti, ociscene udaljavanjem od svakog greha, tacnim ispunjavanjem jevandjelskih zapovesti, pricescuje svetim telom Hristovim i svetom krvlju Njegovom, a ujedno i s njima sjedinjenim Bozanstvom Njegovim. Koji jede moje tijelo – rekao je Spasitelj – i pije moju krv u meni prebiva i ja u njemu.[16]

Razumni liku Boziji! Razmotri: za kakvu slavu, za kakvo savrsenstvo, za kakvu velicinu te je prizvao i odredio Bog!

Nedokuciva premudrost Sazdatelja dala ti je da nacinis od sebe ono sto zelis da nacinis.

Razumni liku Boziji! Zar ne zelis da ostanes dostojni lik Boziji, zar zelis da unakazis sebe, da se pretvoris u lik djavola, da se srozas na nivo beslovesnih?

Nije zaludu izlio Bog svoja blaga, nije bez razloga stvorio cudesni svet, nije nepotrebno ukazao postovanje svom liku time sto se pre njegovog stvaranja savetovao, a kada je lik vec pao, nije ga iskupio tek tako, ne trazeci racun za to! Za sve svoje darove On trazi izvestaj. On ce suditi kako su upotrebljeni njegovi bogati darovi, kako je ocenjeno Njegovo ocovecenje, kako je ocenjena Njegova krv koju ju prolio za nas pri nasem iskupljenju.

Tesko, tesko onima koji su prenebregli dobra dela Boga, Sazdatelja, Iskupitelja!

Vecni oganj, davno zapaljeni, neugasivi, djavolu i andjelima njegovim pripremljeni ognjeni bezdan, ocekuje izopacene likove Bozije koji su sami sebe ucinili nepotrebnim. Tamo ce oni vecno goreti i nece dogoreti doveka!

Braco! Dok stranstvujemo po zemlji, dok smo u predvorju vecnosti – u ovom vidljivom svetu – potrudimo se da dovedemo u pravilnost crte lika Bozijeg kojeg je Bog otisnuo u nasim dusama, da prelivima i bojama oblicja damo lepotu, zivost, svezinu, i Bog ce na strasnom ispitivanju uvideti da smo spremni za ulazak u Njegov vecni, blazeni stan, u Njegov vecni dan, u Njegov vecni praznik i svetkovinu.

Osokolimo se, maloverni! Pokrenimo se, lenji! Covek sklon strastima kao i mi, koji je u pocetku u pomracenosti svojoj gonio Crkvu Boziju, bio protivnik, neprijatelj Boziji, toliko je ispravio u sebi, po obracenju svome, bogodani lik Boziji, toliko je usavrsio podobije, da smelo govori o sebi: Zivim – ne vise ja, nego zivi u meni Hristos![17]

Niko neka ne posumnja u istinitost ovoga glasa! Ovaj glas je bio toliko preispunjen svesvetom istinom, toliko ga je pomagao Sveti Duh da su na Pavlov glas mrtvi vaskrsavali, demoni izlazili iz ljudi koje su mucili, demonska prorocista ostajala nema, neprijatelji Bozije svetlosti ostajali bez sjaja u ocima, neznabosci odbacili svoje idole, poznali Hrista – istinitog Boga, i poklonili mu se. Amin.


NAPOMENE:

1. Post 1,26.

2. Post 1,25.

3. Post 1,31

4. Sveti Dimitrije Rostovski, Letopis.

5. Tropar posle Neporocnih u subotu.

6. Jn 15, 9, 10.

7. Lk 24,49.

8. Jn 14,17.

9. Prop 1,15.

10. 1 Kop 2, 16.

11. Jn14,8

12. Rim 8, 15, 16.

13. 1 Kop 11, 1.

14. Rim 13,14.

15. Jn 15,4, 5.

16. Jn 6, 56.

17. Gal 2, 20.

Oglasi
Published in: on Listopad 19, 2008 at 12:03 pm  Komentari isključeni za O LIKU I OBLIČJU BOŽIJEM U ČOVJEKU  
Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

1. UVOD

SVETI IGNjATIJE BRJANČANINOV
ASKETSKI OGLEDI

SLOVO O STANjIMA ČOVEĆIJE PRIRODE U POGLEDU DOBRA I ZLA

1. UVOD

Da bi tacno sudio o sebi i pravilno postupao prema sebi, Hristov podviznik ima preku potrebu da pravilno razume svoju prirodu. Istinita misao je izvor svih dobara; lazna misao je izvor pogresne delatnosti i plodova koje ona neminovno donosi. Cim vidimo podviznistvo nekrunisano duhovnim plodovima ili krunisano plodovima samoobmane moramo znati da je uzrok toga bio lazan pravac, lazna polazna tacka delatnosti. Avaj! Cesto oci uma zapanji zalosni prizor koji izaziva u srcu gorke suze. Sta moze biti zalosnije od sledeceg prizora: podviznik – koji je proveo ceo zivot u nedrima svete obitelji, u neprestanom sluzenju Bogu, u neprestanim podvizima – nepristrasno pogleda sebe, svoju nesumnjivu neplodnost, i vidi da su u njemu odrasle i ucvrstile se razne strasti, koje su prilikom njegovog stupanja u monastvo bile veoma slabe, skoro nedelotvorne? Sta moze biti zalosnije od prizora kada to isto podviznik vidi i kod svoje sabrace? Taj prizor cini jos zalosnijim cinjenica da u odredjenom uzrastu i odredjenoj situaciji obracanje i ispravljanje postaje veoma tesko. Veliko je i blazeno delo proslaviti u sebi Hrista. Velika nesreca je ona nesreca koja je sadrzana u otudjenju od Boga i u vremenu i u vecnosti, kada razvijemo u sebi svoje palo ja.

Sveti Ignjatije Brjančaninov

ASKETSKI OGLEDI

UMJESTO UVODNIKA

PRVI DEO

Pozdravno slovo

ŽIVOTOPIS EPISKOPA IGNjATIJA BRJANČANINOVA

Uvod

Glava 1

Glava 2

Glava 3

Glava 4

Glava 5

Glava 6

Glava 7

Glava 8

Glava 9

Glava 10

Glava 11

Glava 12

Glava 13

Glava 14

Glava 15

Glava 16

Glava 17

Predgovor

O sledovanju Gospodu nasem Isusu Hristu.

O pokajanju

O viđenju Hrista

O citanju Jevandjelja

O čitanju svetih otaca.

O udaljavanju od čitanja knjiga koje u sebi sadrže lažno učenje

>Istina i Duh

O ljubavi prema bližnjem

O ljubavi prema Bogu

O postu

O molitvi: prvi deo

O molitvi: drugi deo

Osam glavnih strasti, sa njihovom podjelom i ograncima.

O vrlinama koje stoje nasuprot osam glavnih grehovnih strasti

Dnevni apostol 1. februara 1840. godine

Razmišljanje o vjeri

Vrt u vrijeme zime

Drvo zimi pred prozorom kelije

Misao na obali mora

Molitva progonjenog čovjeka

Groblje

Glas iz vječnosti (misao na grobu)

Učenje o plaču prepodobnog Pimena Velikog

O suzama

O ISUSOVOJ MOLITVI Razgovor starca sa ucenikom

Prvi deo. O ISUSOVOJ MOLITVI UOPŠTE

Drugi deo. O PRELESTI

Treći deo. O BAVLjENjU ISUSOVOM MOLITVOM

DRUGI DEO

O paženju na sebe

Molitveni um trazi sjedinjenje sa srcem

Sudite pravo i mirno na vratima svojim, i ne ljubite krive zakletve, govori Gospod Svedrzitelj

Dokaz o vaskrsenju ljudskih tijela, uzet iz djelovanja umne molitve

O smirenju (razgovor između starca i njegovog učenika)

O trpljenju

O čistoti

Reijč utjehe stradalnicima monasima

Krst svoj i krst Hristov

Rosa

Žitejsko more

Savjest

O rasejanom i usredsređenom Životu

O navikama

Razmišljanje o smrti

Slava Bogu!

Mreže gospodara ovoga svijeta

Pjesma u sjeni krsta (uzeto iz XV glave Izlaska)

Razmišljanje pri zalasku sunca

Farisej – prvi deo

Farisej – drugi deo

Posjeta Valamskom manastiru

O monaštvu, razgovor između pravoslavnog hrišćanina mirjanina i monaha

Vjera i djela

O jevanđelskim zapovijestima

O jevanđelskim blaženstvima

Odnos hrišćanina prema svojim strastima

O istinskom i lažnom smirenoumlju

Čaša Hristova

Plač moj

TREĆI DEO

Blažen čovjek

Josif, pobožnošću ispunjena pripovijest, uzeta iz Post 32-50

Poslanica braći Sergijeve pustinje iz Babajevskog manastira

Slovo o strahu Božijem i o ljubavi Božijoj

Sudovi Božiji

Savjetovanje duše sa umom

Viđenje svoga grijeha

O liku i oblićju Božijem u čovjeku

Razmišljanje, prvenstveno o monaškom životu, uzeto iz Prve poslanice apostola Pavla Timoteju

Osnovno delanje monaha

Duh molitve pocetnika

Slovo o kelijnom molitvenom pravilu

Slovo o crkvenoj molitvi

Slovo o molitvi ustima i glasom

Slovo o poučenju ili o sečanju na Boga

Slovo o molitvi uma, srca i duše

Slovo o Isusovoj molitvi

Stranac

Tajanstveno objašnjenje 99. psalma

Slovo o spasenju i o hrišćanskom savršenstvu – prvi deo

Slovo o spasenju i o hriscanskom savrsenstvu – drugi deo

Slovo o stanjima čovećje prirode u pogledu dobra i zla

1.Uvod

2. Tri covekova stanja u pogledu dobra i zla

3. Stanje prirode u pogledu dobra i zla nakon stvaranja čovjeka

4. Stanje nakon čovjekovog pada

5. Stanje nakon čovjekovog iskupljenja

6. Kako čemo pokajanjem obnoviti iskupljenu prirodu ako je ozljedimo?

7. Odnos obnovljene prirode prema zlu

8. Zaključak