UVOD

SVETI IGNjATIJE BRJANČANINOV

ASKETSKI OGLEDI

UVOD

Sjecajte se svojih starjesina,

koji vam propovijedase rijec Boziju;

gledajuci na svrsetak njihova zivota,

ugledajte se na vjeru njihovu.

(Jev 13,7)

Proslo je dvanaest godina od dana mirnog upokojenja preosvecenog episkopa Ignjatija Brjancaninova, svetitelja i monaha Ruske crkve 19. veka, koga se neprestano secamo. Jos uvek nam je blisko njegovo vreme, mnogi njegovi savremenici, sapodviznici i ucenici, jos uvek su medju zivima, a svetla licnost blazenopocivseg svetitelja Bozijeg stoji visoko nad nama i svetli svetloscu njegovih hriscanskih vrlina, podvizima njegovog strogog monaskog zivota i njegovim asketskim spisima. Kao ukras monastva naseg veka, svetitelj je bio delatni ucitelj monaha, i ne samo svojim spisima nego i citavim svojim zivotom pruzao je divni primer samoodricanja, bliskog ispovednistvu, primer borbe coveka sa strastima, teskocama, bolestima, primer zivota, koji je uz pomoc i dejstvo obilne blagodati Bozije doneo podvizniku venac pobede i mnoge posebne darove Duha Svetoga. Kada sa strahopostovanjem pratis taj mnogostradalni i placem ispunjeni put podviznika ka duhovnim visinama, i kada jasno uvidjas narocito prisustvo promisla Bozijeg u citavom njegovom zivotu, tada ces, i nehotice, zivo poznati veru u ocinsko staranje Boga, Tvorca i Spasitelja naseg o nama, i sam ces zazeleti da, po meri sopstvenih snaga, sledis taj savremeni obrazac hriscanskog savrsenstva. Ostavljajuci buducem biografu podroban i iscrpan sud o plodotvornoj delatnosti nezaboravnog svetitelja, mi smo odlucili, za sada, da ovde iznesemo samo kratak zivotopis, usnulog u Gospodu preosvecenog Ignjatija, koji je sastavljen prema zapisima njegovih najblizih ucenika i njegovog rodjenog brata Petra Aleksandrovica Brjancaninova, koji mu je bio duboko predan u duhovnom odnosu, i delio sa njim samocu poslednjih godina njegovog zivota u miru Nikolobabajevskog manastira i koji je uzivao puno poverenje i naklonost blazenog svetitelja, kao i njegovog sapodviznika, druga od rane mladosti, pa sve do duboke starosti, shimonaha Sergijeve pustinje, Mihaila Cihacova, sa kojim je zapoceo svoj monaski podvig i podelio ga sa njim do samog episkopstva, druga pred kojim nije skrivao nijedan dogadjaj svog zivota. I na kraju – najvaznije – rukovodili smo se licnim pripovedanjem arhipastira i monaha o svojim bolestima, borbama, brigama, osecanjima i blagodatnim iskustvima, koja je izlozio u svojim delima. Za sva dela uopste, a narocito za duhovno-moralna, karakteristicno je da se u njima potpuno tacno oslikava unutrasnji zivot njihovih pisaca. Na taj nacin dela daju obilan materijal biografu pri oblikovanju karaktera licnosti – tog sustinskog dela zivotopisa; ali da bi se na istinski nacin predstavio zivot preosvecenog Ignjatija potrebno je prethodno prouciti i ispitati ono sto je on sam izucavao i ispitivao. To izucavanje, medjutim, tako je malo dostupno, jer su takva iskustva sasvim izuzetna, a to najmanje zavisi od licnih napora i volje coveka. Samo onaj koji je promislom Bozijim postavljen na slican put i donekle uveden u vatru slicnih iskusenja moze znati svu posebnost takvih iskustava, i iz tog ugla pravilno oceniti delanje onoga koji o njima govori. Odlika zivotopisa izuzetno znacajnih ili istaknutih ljudi je da se vise naglasava jedna strana njihovog zivota, i to ona u kojoj se delatnost tih lica u najvecoj meri projavljuje, cime se isticu samo grube, najkarakteristicnije crte njihove licnosti i na njih se usredsredjuje sva paznja, tako da spoljasnjost njihovih dela zaklanja sve ostalo. Zato je pri sastavljanju zivotopisa takvih licnosti potrebno imati u vidu ovu cinjenicu i pridrzavati je se od pocetka do kraja zivotopisa; jedino tako ce zivotopis imati vlastitu zadrsku. U tom kontekstu, zivot preosvecenog Ignjatija ima narocitu prednost: on ima vrlo osobenu stranu, koja potpuno izdvaja njegovu licnost od ostalih duhovnih ljudi njegovog vremena. Ta strana njegovog zivota jeste potpuno samoodricanje radi tacnog ispunjavanja jevandjelskih zapovesti u skrivenom monaskom duhovnom podvigu, koji je postao predmet novog asketsko-bogoslovskog ucenja u nasoj duhovnoj literaturi – ucenja o unutrasnjem usavrsavanju coveka kroz monaski nacin zivota i covekovom odnosu sa drugim duhovnim realnostima koje na njega uticu, kako na njegovu unutrasnjost, tako i na njegovu spoljnu ili fizicku stranu. Upravo to je ta posebnost koja odvaja svetog Ignjatija od drugih duhovnih pisaca naseg vremena – karakteristicna crta koja ga, iako je svi dobro ne uvidjaju, nesumnjivo cini drugacijim.